Moja Zaklada se rodila iz uvjerenja da sinteza između „znati – vjerovati – činiti dobro“ stvara jednu zrelu harmoničnu ličnost koja je sposobna iščitavati smisao u svakoj situaciji na životnom putu na osobno dobro i na dobro bližnjega.
Znati, mnogo znati, vodi čovjeka u stanje vjerovati. Mnogo znati budi, naime, u čovjeku osjećaj povezanosti s najprije nepoznatom najvišom Silom, koja se doživljava kao neograničena tajanstvena Cjelina. Svima, koji mnogo znadu, je zajedničko da se osjećaju dijelom te tajanstvene Cjeline. Osjećaju ovisnost od nje. Rađaju im se u svijesti pitanja poput „Tko ili što stoji iza ove doživljavane stvarnosti. Može li se ona otkriti znanstvenom metodom ili se mora u nju vjerovati?“
Što želi od čovjeka ta tajanstvena Cjelina?
Baš na toj točki započinje kod čovjeka racionalni suživot između znati i vjerovati. Kulturalno-religijska tradicija hrvatskoga naroda nudi svakom čovjeku kršćansko-katolički sadržaj i način vjerovanja. Ona mu jednostavno poručuje da je ta doživljavana tajanstvena Cjelina ili Sila najuže povezana s Bogom. U njega se vjeruje i kroz vjeru se o njemu mnogo znade. Primjerice, saznaje se o istini da je temelj ljudskoga života ljubav Boga koja se ostvaruje u ljubavi bližnjega preko dobra koje se čini. Ta sinteza: znati – vjerovati – činiti dobro je cilj, smisao i izvor sreće čovjeka. Do nje se dolazi ustrajnim i napornim radom kroz školovanje uma i srca. U tom radu želi Zaklada „Profesor dr. Josip Sabol“ mladima u razvoju pružati financijsku pomoć. Na taj način želi Zaklada doprinijeti oživljavanju i jačanju kršćansko-katoličke i humanističke vizije života hrvatskoga naroda.
U dugogodišnjem djelovanju kao profesor i odgojitelj dolazio sam sve više do uvjerenja da su jednakost i nejednakost među ljudima u velikoj mjeri pitanje pravednosti. Ljudi se doduše razlikuju u duhovnim i duševnim svojstvima. To je stvar nasljeđa, ali je to i biografska priča svakog pojedinca. Različitost je stoga u velikoj mjeri društveno uvjetovana. U genetske uvjete može se jedva zahvatiti. Tim više u društvene. Duhovna nadarenost dade se poboljšati pomoću materijalnih sredstava i školovanja. Stoga, važan cilj socijalne politike je ostvariti jednakost šansi u obrazovanju bez iracionalne volje htjeti ukinuti činjenicu nejednakosti među ljudima. U tome se slažemo s velikim pedagogom Pestalozzijem koji kaže: „Bog je onaj koji je utemeljio nejednakost ljudi preko nejednakosti nadarenosti i duhovnih sposobnosti, no On je tu nejednakost darova podijelio među svojom djecom očinskom ljubavlju i mudrošću. Također, mi je radi toga trebamo upotrebljavati s ljudskom ljubavlju i mudrosti: oni s više talenata neka pomažu solidarno onima s manje talenata.“. Tu spoznaju potvrđuje znameniti biolog Nobelovac Francois Jakob tvrdeći da potencijal čovjeka počiva na njegovoj različitosti i da bi svaki pokušaj, da se poravna ta različitost, značio biološko samoubojstvo. (Francois Jakob, Nobelovac, 1979.)
Zadaća društva i dobrih ljudi, dakle, jest stvarati jednake šanse duhovnog i tjelesnog razvoja. Nije ideal stvoriti jednakost ljudi u smislu istih sposobnosti. Nastojati trebamo u ostvarivanju jednakih mogućnosti za razvoj različitih nadarenosti mladih u razvoju. Projekt s ciljem stvarati duhovno i duševno jednake ljude i građane je nasilje nad čovjekom. Poklanjati, primjerice, svima iste ocjene i diplome je nemoralno, nepravedno i na štetu pojedinca i društva.
Moja Zaklada želi podržati koncept „jednakih šansi“ u obrazovanju i stjecanju različitih sposobnosti svakog mladog čovjeka. Želimo stvarati društvo u kojem su svi članovi jednaki pred zakonom koji jamči jednakost šansi razvoja sposobnosti svakog čovjeka.
Zašto sam spreman to činiti? Jednoga dana sam spoznao duboku istinu u poznatoj rečenici „Što imaš, a da nisi primio?“. Nabrojio sam si sadržaj svoje egzistencije, točku za točkom i rekao sam sebi: „ Jest, istina je: sve to si primio od drugih. Drugi su omogućili da sam kao jedan od samo trojice iz čitave naše mnogobrojne generacije seoskih dječaka otišao u gimnaziju u Zagreb; da sam bio poslan na studije u Rim, u München, Darmstadt itd. Zaključak je logičan, a on glasi: „Što imaš i što jesi, omogućili su ti drugi.“. I sada ono najvažnije: toga časa sam doživio radost slobode od samoga sebe; slobode od upravljenosti i fiksiranosti na samoga sebe.
Od toga trenutka doživljavam upravljenost na druge, potencijalno na zajedništvo sa svima ljudima, sa svim živim bićima:biljkama, životinjama; s cijelom prirodom. Znajući ili ne znajući primio sam od svakog ponešto te sam postao taj koji jesam. I upravo zakonom logike izrekao sam sebi: ti si biće dužne zahvalnosti i poštivanja svega što postoji. Primio si mnoge darove. Radi toga osjećaš zahvalnost prema poznatom i nepoznatom.I od sada dokaži tu zahvalnost na taj način da to primljeno želiš podijeliti s drugima.
I tako se zatvara krug smisla moje egzistencije, u stvari egzistencije svakog čovjeka: krug primati i davati kroz čitav život. Živjeti za drugoga je jedini put savršenstva ljudskog bića i izvor pravednosti, mira, slobode i društva sretnih i zadovoljnih ljudi.
Moja Zaklada sa svrhom i ciljem pomaganja mladima u procesu duhovnog i intelektualnog razvoja želi biti dio toga puta što većem broju mladih ljudi.